Europski dan logopedije

Svakog 6. ožujka se obilježava Dan logopedije u svim članicama krovne udruge europskih logopeda ESLA (European Speech and Language Therapy Association). Taj dan se na razne načine podsjeća javnost na logopedsku struku. Teme Dana logopedije se mijenjaju svake godine pa je tako ove godine tema: Okolina obogaćuje komunikaciju.

U današnje suvremeno i digitalno doba, komunikacija se sve više susreće s različitim izazovima i potrebno je naglasiti važnost verbalne komunikacije za cjelokupan razvoj društva, a naročito za naše najmlađe članove društva.

Komunikacija je zapravo sredstvo koje nam pomaže da dvije osobe izmjenjuju poruke i informacije te na taj način utječu na međusobno ponašanje i mišljenja. Komunicirati možemo na različite načine: riječima, pisanim putem, neverbalnim putem, mimikom, mirisom, gestikulacijom ili čak samo pogledom. Verbalna komunikacija predstavlja razvojni stup usvajanja jezika i govora.

Interakcija i komunikacija su od presudne važnosti u čovjekovu životu, počevši od najranije dobi na različite načine. One predstavljaju temelj dječjeg razvoja, u kojem djeca već od predjezičnog razdoblja komuniciraju u širokom rasponu (plačem, smijanjem, vokalizacijama, brbljanjem, pogledom, gestama), dok se kasnije javlja uporaba riječi i rečenica.

U ranom djetinjstvu dijete ovlada materinjim jezikom što je temelj da može komunicirati svakodnevno i dobivati nove informacije razgovorom.

Djeca najviše komuniciraju unutar obitelji, s roditeljima/skrbnicima. Roditelji i druge odrasle osobe instinktivno drugačije razgovaraju s djecom, za razliku s odraslima. Pa tako koriste: drugačije gramatičke organizacije određenog iskaza, upotrebljavaju kraće rečenice, više upotrebljavaju jednostavnije rečenice, upotrebljavaju imperativ, manje upotrebljavaju zavisno složene rečenice, koriste duže pauze između izraza, ponavljaju izraze, upotrebljavaju smireniju intonaciju, siromašniji rječnik. Sve te promjene u načinu komunikacije su zapravo poticajne za djecu i na taj način djeca usvajaju jezik i govor. Poticajna obitelj je ona u kojoj roditelji reagiraju na djetetove pokušaje komunikacije, potiču dijete da različitim načinima komunicira (bilo gestom, govorom, pisanjem…), stvaraju različite prilike za komunikaciju, igraju se s djetetom igara koje potiču komunikacijske izmjene, razumijevanje emocija te pravila (igre loptom, skrivača, igre uloga, društvene igre itd.) te ona u kojoj roditelji potiču pravilnu komunikaciju (početak i završetak razgovora, pravila ponašanja prilikom razgovora, ostvarivanje kontakta očima).

Dječji vrtić i škola su mjesta koja također imaju veliku ulogu u razvoju komunikacije, kao i razvoju jezika i govora kod djece. Polaskom u vrtić ili školu djeca postaju dio veće skupine te tako usvajaju i druge aspekte socijalne komunikacije. Kako bi djeca naučila slušati i razumjeti druge, važno je postavljati pitanja i potaknuti ih da govore o svojim željama, mislima, osjećajima i potrebama. Djeca uče o ponašanju u okolini, stvaraju se nova prijateljstva, javlja se osjećaj empatije i poštuju se pravila dogovorena unutar grupe ili razreda. Igrom i suradnjom se stječu različiti oblici komuniciranja, stvara se povjerenje i sigurnost u sebe, pozitivna slika o sebi samome, uči se o pravdi i nepravdi, uče pregovarati i slično. Djeca postupno dogovaraju pravila i pronalaze rješenja za konfliktne situacije u kojima im nije uvijek potrebna odrasla osoba.

Na kraju je potrebno istaknuti da važnu ulogu u razvoju komunikacije, jezika i govora imaju i mediji, no oni mogu djelovati pozitivno i negativno. Ukoliko je medijski sadržaj (crtani film, serija, videoigre) kvalitetan, može biti poticajan za dijete u govornom, jezičnom i emocionalnom aspektu.

Stoga i ovdje roditelji imaju važnu ulogu i trebaju odrediti je li dijete izloženo kvalitetnom i poticajnom mediju ili nekvalitetnom te odrediti može li dijete biti izloženo istome ili ne.

Da bi dijete uredno usvajalo jezik i govor mora odrastati u poticajnoj okolini. Odgovornost za stvaranje poticajne okoline pripada odraslim ljudima koji okružuju dijete. Prvenstveno su to roditelji/skrbnici, a zatim odgojitelji, učitelji i stručni suradnici. Odrasle osobe iz djetetove okoline trebaju znati što predstavlja poticajnu okolinu za dijete.